JÓZSEF SZÁVAI
OD LUKOVIŠĆA DO PODRAVINE
Podučavanje podravskih hrvatskih plesova u hrvatskim selima uz Dravu
(projektni prijedlog)
Uvod
Najpoznatiji ples hrvatske narodne plesne tradicije u Mađarskoj jest udaranje u sare iz Lukovišća, koji su često obrađivali i članovi mađarskih folklornih ansambala u svojim programima. Taj ples nije bio poznat samo u Lukovišću, nego i u više hrvatskih sela uz Dravu. Bio je dio plesnog reda, odnosno plesnog repertoara koji je bio uklopljen u ustaljeni slijed plesova, a koji se sve do najnovijeg vremena mogao pronaći u pograničnoj, relativno izoliranoj Podravini, gdje su se sačuvale i arhaične značajke.
Arhaične osobine nisu se odnosile samo na plesni materijal nego i na pjesme, glazbu, usmenu i materijalnu narodnu kulturu, dijalekt i način uporabe jezika. Sam kraj, sa svojim starim šumama uz Dravu, također je jedno od područja koje najvjernije čuva prošlost; posjet ovom kraju doista znači svojevrsno putovanje u prošlost.
Cilj našega projekta sastoji se od više dijelova. Želimo plesove Podravine predstaviti i podučiti članovima mađarskoga folklornog pokreta, folklornim ansamblima, plesačima, pedagozima i zainteresiranim osobama. Naš tečaj, dakle, osim svoje edukativne funkcije, može biti zanimljiv i onima koji se do sada nisu susreli s ovom otočno očuvanom kulturom.
Osim toga, želimo lokalnom stanovništvu (školskoj djeci i odraslima) ponovno poučiti njihove nekadašnje tradicije u što potpunijem obliku (pjesme, glazbu, plesove, narodne nošnje i načine odijevanja). Ove zadatke želimo ostvariti na samom terenu, u selima uz Dravu, gdje se može najviše približiti još postojećoj tradiciji; živim sviračima, ljudima koji još pjevaju i plesačima koji još plešu stare plesove.
Smatramo važnim i ponovno oživjeti nekadašnje narodne običaje ovoga kraja te tim blagdanima vratiti njihov izvorni sjaj. Takve prigode (proštenja, Ivanje, poklade) uvijek su privlačile velik broj ljudi, a tada su pristizali gosti i iz drugih sela. Željeli bismo da sela uz Dravu, koja su često u nepovoljnom položaju, mogu iskoristiti ovu priliku za skretanje pozornosti, jer susret s živom tradicijom u izvornom okruženju može biti iznimno zanimljiv za širu javnost.
Što se tiče poboljšanja položaja područja, planirana manifestacija nastoji pridonijeti poboljšanju položaja sela na dva načina: s jedne strane pružiti stanovništvu mogućnosti i ideje o tome koje izlazne točke (mogućnosti zapošljavanja) mogu pronaći u lokalnim posebnostima (hrvatske kulturne tradicije, prirodne ljepote kraja, višegeneracijska iskustva u obrtništvu), a s druge strane predstaviti sela vanjskom svijetu kao privlačno odredište, povećati njihovu prepoznatljivost, pomoći njihovo uključivanje u turističku ponudu te poduprijeti organiziranje događanja tijekom cijele godine.
Većina rezultata pojavit će se posredno i dugoročno kroz poboljšanje životnih uvjeta: mogu se otvoriti nova radna mjesta povezana s kulturnim događanjima, unaprijedit će se dostupnost (cestovna mreža, pristupne ceste), tradicijski obrt temeljen na naslijeđu (narodna tkanja, odjevni predmeti) može ostvariti prihod i doživjeti razvoj, za radno sposobno stanovništvo i školsku mladež pojavit će se ostanak u selu kao smislen izbor, usporit će se asimilacija kroz svjesno očuvanje hrvatskog identiteta, smanjit će se iseljavanje, proširit će se kapaciteti seoskog turizma i pomaknuti se s razine pukog preživljavanja, a oslanjajući se na kulturne tradicije i nacionalnu pripadnost, podravska hrvatska regija može postati primjer uzornog područja.
O plesovima
Podravski hrvatski plesovi smatraju se posebnima iz više razloga u znanosti o narodnim plesovima. Najprije treba razjasniti da s druge strane granice, u Hrvatskoj, također postoji područje koje se naziva Podravina (uz Dravu), ali ono u pogledu plesova i glazbe odražava znatno kasnije stanje. Tamo su arhaični elementi tradicije uglavnom nestali, a na njihovo mjesto došla je tradicija koja pokazuje različite utjecaje, bliža svijetu susjednog Međimurja, te sadrži više građanskih elemenata.
Dvije Podravine, dakle, s plesnog gledišta ne nalikuju jedna drugoj, te se plesovi mađarskog područja ne mogu izvoditi iz onih u Hrvatskoj (za razliku od drugih područja južne granice, primjerice Baranje, Bačke i Mure u Mađarskoj).
Posebnost se nastavlja činjenicom da je uz Dravu — jedinstveno među Hrvatima u Mađarskoj — postojao plesni red. Plesni red, kao unaprijed određen i kroz vrijeme relativno nepromjenjiv slijed plesova, opće je obilježje plesne tradicije srednje Europe. Tijekom dugog vremena selo i plesna zajednica oblikovali su ga tako da najbolje odgovara potrebama zabave. Dok tradicija nije počela slabjeti, bilo je nezamislivo da plesovi ispadaju iz reda ili da se pomiču na kasnija mjesta. Novi plesovi mogli su se uključiti u plesni red, ali su se uvijek dodavali na njegov kraj.
Kod Hrvata u Mađarskoj općenito nije postojao strogo određen plesni red, a poznat je bio velik broj plesova (10–15), većinom sastavljenih od jednostavnijih figura. Kod podravskih Hrvata situacija je upravo suprotna: na plesnim zabavama plesni red sastojao se od samo tri plesa: Drmeš, Kolo i Križanje. Međutim, ti su plesovi imali mnogo melodijskih varijanti i bogat motivski repertoar; svaki od njih mogao se plesati duže vrijeme, čak i pola sata do sat vremena.
Na kraju ostaje još jedna zanimljivost: to je ples udaranje u sare iz Lukovišća. Ne samo među Hrvatima u Mađarskoj nego i na cijelom hrvatskom jezičnom području taj je ples gotovo nepoznat (postoje tek rijetke iznimke), a neuobičajeno je da muški plesači udaraju po sarama čizama. Štoviše, to udaranje nije slučajan pokret koji proizlazi iz dobrog raspoloženja, nego razvijena i profinjena plesna tehnika u kojoj su dobri plesači mogli pokazati svu svoju vještinu.
Treba spomenuti još jedan plesni tip — to je pjevano kolo. Bez instrumentalne pratnje, najčešće su ga plesale žene, jednostavnim, ali gotovo magičnim koracima koji se ne poklapaju uvijek s granicama glazbenih taktova. Tekstovi pjesama arhaični su i vode nas stoljećima unatrag u jedan stari svijet, daleko u dubinu Balkana, preko rijeka Save i Drine. U ovu skupinu spada Vuzmeno kolo, koje se plesalo u vrijeme Uskrsa, kao i obredna kola koja su se u svadbama plesala oko predmeta ili osoba.
Današnje stanje tradicije
Zašto je potrebno ponovno poučavati plesove i pjesme? Kako je moguće da tako bogata tradicija (a da i ne govorimo o drugim duhovnim vrijednostima poput priča, vjerovanja i običaja) nestaje ili je gotovo već nestala? Ima li smisla i mogućnosti za ponovno podučavanje i ponovno učenje? Ta su pitanja opravdana.
Raspadom tradicionalnih okvira seljačkog života i uz Dravu su se smanjile mogućnosti u kojima su ljudi mogli ponovno živjeti svoje stare običaje, pjevati svoje pjesme i plesati svoje plesove. Taj se proces, naravno, odvijao posvuda, iako je zbog relativne izoliranosti Podravine (pogranično područje) ovdje narodna nošnja dulje ostala u uporabi, a običaji povezani s prijelomnim trenucima ljudskog života ili s događajima tijekom kalendarske godine dulje su opstajali.
Upravo ta činjenica daje nadu: u sjećanju još uvijek postoje pripovijesti roditelja (ili danas već ponajviše djedova i baka) o nekadašnjoj mladosti, kada je još živio običaj nedjeljnog plesa, kada je postojao niz gotovo čarobnih običaja povezanih sa svadbama, Uskrsom i Ivanjem. To nostalgično pamćenje ne može se natjecati s nepovoljnim okolnostima suvremenog svijeta. Ondje gdje postoje nezaposlenost i iseljavanje, gdje nema ni prostora ni vremena za očitovanje nacionalnog identiteta, gdje je najveća briga škole očuvanje materinskoga jezika, gdje crkva gubi svoju nekadašnju zaštitničku i usmjeravajuću ulogu — ondje tradicija bez pomoći izvana više neće ponovno procvjetati.
Vanjska pomoć mora biti višestruka: stručna, kako bi se osigurala etnografska vjerodostojnost; organizacijska, kako bi se omogućila provedba događanja; te financijska, kroz korištenje različitih natječaja i potpora, jer gotovo je suvišno naglašavati da je u tim selima novac najmanje dostupan resurs.
O podučavanju plesova
Pri podučavanju plesova, naravno, nije moguće slijediti izvorni redoslijed plesova. Prvi ples u plesnom redu, Drmeš, prvi je nestao iz prakse. Stariji su ga još dugo znali i tražili od svirača, ali zbog svoje zahtjevnosti nije bio popularan među mladima. Upotreba riječi „moda“ ovdje nije slučajna. I u ovom su se kraju u dvadesetim i tridesetim godinama prošloga stoljeća pojavili jednostavniji, življi plesovi s više mogućnosti prostornog oblikovanja, većinom srpskog podrijetla, koji su, kao plesna moda, postupno potisnuli stare, tehnički mnogo zahtjevnije vlastite plesove s većim mogućnostima individualnog izražavanja.
Ti novi plesovi više se nisu mogli uključiti u tradiciju na način kako je to nekoć bilo moguće: tradicija ih nije mogla prilagoditi sebi, jer se višestruko titrajući pokreti u kolu, udaranje gležnjevima, udarci stopalom (pa i udaranje u sare) nisu mogli primijeniti na plesove koji su zahtijevali drugačiju plesnu tehniku (sitni koraci na polustopalu ili živahni poskoci).
Ponovno učenje plesova mora, dakle, započeti od osnova. Osnove moraju obuhvatiti sljedeće: takt i ritam, drmeš (titrajući korak), udaranje gležnjevima, udarci stopalom, udaranje u sare, držanje za ruke i prostorne oblike.
Pri uvježbavanju takta i ritma najprije treba naučiti kako prepoznati početak i kraj glazbenih fraza. Većina plesova prilagođava se jedinicama melodije; početak i kraj motiva podudaraju se s početkom i krajem glazbene fraze. Potrebno je prepoznati ritam glazbe i uvježbavati ga pljeskanjem, postupno prelazeći od većih cjelina prema manjima. U glazbi treba pronaći ritam estama (kontra) te upoznati izmjene između glavnog naglaska i estama te njihove varijacije. Naime, u današnjim uvjetima ove plesove nije moguće naučiti samo oponašanjem. Ako obrasci takta i ritma ne postanu unutarnji osjećaj, učenje plesnih koraka bit će bezuspješno.
Osnove treba poučavati različito za pojedine dobne skupine: metode su drugačije za djecu od 10 do 14 godina nego za starije. Djeci od 6 do 10 godina prije svega treba pružiti doživljaj pokreta — iskustvo zajedničkog plesanja, zajedništva, pjevanja i pokreta.
Najvažniji tehnički element podravskih plesova jest drmeš (titrajući korak). I u drugim hrvatskim plesovima to je osnovna tehnika, ali ovdje je snažnija, tvrđa, s naglašenim punim osloncem na stopalo, a ponekad i s izraženijim vertikalnim naglaskom nego kod drugih hrvatskih skupina. Učenje drmeša nekada je započinjalo već u djetinjstvu: kod kuće su roditelji i djedovi plesali s djecom, a kasnije su ih vodili na plesne prigode i tamo ih, držeći ih za ruke, poučavali. Naravno, može se naučiti i kasnije, ali lijep i osoban stil nastaje tek kroz dugotrajno plesno iskustvo.
Udaranje gležnjevima je ukrasni element u muškom plesu. Koristi se kao početni, završni ili prijelazni motiv. Nalazimo ga u velikoj raznolikosti: kao zatvaranja stopala, dvostruka udaranja gležnjevima ili zračna udaranja gležnjevima, često u kombinaciji s drmešom (titrajućim korakom). Pri podučavanju treba razviti osjećaj zatvorenosti nogu, uvježbavati pokrete u sporom ritmu, zatim isprobavati složenije varijacije, a na kraju ubrzavati ritam do izvorne brzine.
Kod udaraca stopalom dolazi do izražaja prethodno uvježbani osjećaj ritma i pljeskanja. Ono što ruke nauče, noge će lakše savladati. Većina udaraca stopalom temelji se na estam ritmu, ali se često kombinira s naglašenim udarcima na prvi naglasak u taktu. Vježbanje treba započeti jednom nogom, zatim drugom, potom izmjenično, zatim kroz varijacije prema određenim obrascima, potom samostalno, a na kraju u povezivanju s drugim osnovnim tehnikama. U učenju udaraca stopalom trebaju sudjelovati i djevojke, jer su i žene u tradiciji koristile ovu tehniku.
Ples udaranje u sare u osnovi je pokazni ples muškaraca koji se djelomično izdvajao iz kola. Ima raznolik i bogat repertoar figura i uključuje sve do sada spomenute tehničke elemente (drmeš (titrajući korak), udaranje gležnjevima, udarci stopalom), uz jedinstven niz udarnih i pljeskajućih motiva. Pri podučavanju treba krenuti od jednostavnijih i sporijih oblika. Kao i kod svih tehničkih elemenata, važan je pravilan položaj tijela: treba izbjegavati saginjanje prema čizmama, ali i pretjerano široke i naglašene pokrete. Taj ples dio je cjelokupne tradicije, stoga se mora uklopiti u stil ostalih plesova, ponajprije u kolo iz kojega je nastao.
Opći način držanja i prostorni oblik jest otvoreni krug, u kojem muškarci i žene stoje izmjenično jedni uz druge. Muškarci se međusobno drže za ruke iza leđa žena, dok žene polažu ruke na ramena muškaraca. Na oba kraja otvorenog kruga nalazi se po jedan kolovođa, koji kolo povremeno uvodi u spiralni oblik približavajući se glazbenicima koji stoje u sredini. U podravskom kolu svaki plesač slijedi putanju plesača ispred sebe, prateći njegov luk kretanja; krug se nikada ne presijeca niti skraćuje.
Križanje je ples u kojem se izrazito pojavljuje ples u paru: muškarci i žene stoje jedan nasuprot drugome te se drže ili jednom rukom (najčešće desnom) ili objema rukama. Slobodnu ruku stavljaju na bok, iza leđa ili je drže spuštenu uz tijelo.
Uvježbavanje držanja i prostornih oblika treba započeti već tijekom jednostavnog povezivanja motiva. Isto tako, ulogu kolovođe — kao osobe koja usmjerava tijek kola — treba omogućiti da iskuša više sudionika, kako bi svi razumjeli strukturu i tijek plesa.
Ples, naravno, nije samo niz naučenih koraka. Potrebno je usvojiti način na koji se ples može izgraditi i oblikovati od poznatih motiva. Treba naučiti pravila ponašanja među plesačima i u prostornim oblicima. Potrebno je naučiti geste, povike i pjesme koje se koriste tijekom plesanja. Treba upoznati melodije koje se uobičajeno izvode uz plesnu pratnju. Na kraju treba naučiti pravilan način odijevanja narodne nošnje. Nakon toga preostaje još samo jedno: otići na plesno mjesto — bilo da je to seoska ulica, dvorište kuće ili dom kulture — i ondje, uz dobru glazbu i u dobrom društvu, zaplesati. Na radost drugih i vlastitu radost.