Kitanics Máté: Baranjski Hrvati
(odlomak iz doktorske disertacije, 2014.)
U nekadašnjoj Baranjskoj županiji uglavnom su živjeli bosanski Hrvati (Bošnjaci) i Šokci. Baranjski Bošnjaci, kao i njihovi rođaci u Somogyu, u većini su pristigli s područja sjeverne Bosne. Među njihove nekadašnje i današnje naseobine ubrajaju se Nijemet, Kukinj, Ata, Udvar, Pogan, Salanta, Semelj, Suka i Sukit. Osim ovih manjih sela, njihova se povijest može pratiti i u Pečuhu i Sigetu sve do prve polovice 20. stoljeća. Zbog snažnijeg učinka urbanizacije ti su se gradski Hrvati ipak ranije asimilirali nego njihovi seoski sunarodnjaci. Unatoč tome, u razdoblju koje istražujemo – u 17. i 18. stoljeću – njihova je prisutnost u ovim gradovima potvrđena.
Šokci su, slično kao i Bosnjaci, pristizali iz Bosne, ali ponajprije iz njezina središnjeg dijela te iz istočne Slavonije. Njihove migrantske skupine naselile su, među ostalima, Semartin, Belvar, Breme, Birjan, Marok, Santovo, Kašad, Katolj, Lotar, Lanjčug, Šaroš, Minjorod, Maraza, Mohač, Veliki Kozar, Olas, Šikloš i Vršenda. Među baranjske Hrvate ubrajaju se i oni šokci čija se nekadašnja naselja nalaze u okruzima Beli Manastir i Branjin Vrh, danas na teritoriju Republike Hrvatske. Ti dravski Šokci čine skupinu uz Dunav, dok se pod „dravskim“ obično podrazumijevaju stanovnici Kašada, Semartina i Brema.
Granica između šokačkih i bosnjačkih skupina, iako je u literaturi u teoriji dobro određena, u praksi često nije toliko jasna. Pojedini autori govore o postupnom „pošokaćivanju“ Bosnjaka, a čini se kako se u selima koja leže na razgraničenju dviju etnografskih skupina (Veliki Kozar, Semelj, Šaroš) može više puta uočiti određena dvostrukost. Nije isključeno da je proces miješanja postojao već u 18. stoljeću, i to ne samo u navedenim selima. Moramo, međutim, uzeti u obzir da su kategorije "Bošnjak" i "Šokac" u pisanim izvorima uglavnom produkt 19. i 20. stoljeća; u ranijim razdobljima ove su se skupine označivale terminima poput ilirskog, dalmatinskog ili hrvatskog. Lokalni identitet stoga u našemu razdoblju možemo pratiti samo s velikim ograničenjima.
Katoličko slavensko stanovništvo prisutno je na području županije i tijekom srednjeg vijeka. Njihov je život, baš kao i kod drugih etničkih skupina, bitno izmijenio prodor Osmanskoga Carstva te pad Pečuha 1543. godine. Nakon osvajanja grad i njegova okolina kratko su vrijeme bili granično područje, no nakon pada Sigeta 1566. te Kaniže 1600. turski se pritisak najprije smanjio, a potom i nestao, ponovno se pojavivši tek u vrijeme oslobađajućih ratova. Položaj preostalog i doseljenog katoličkog stanovništva pogoršala je činjenica da su pečuški biskup, kaptol i svećenstvo pobjegli pred Turcima; njihovu su ulogu nastojali preuzeti bosanski franjevci, isusovci i svjetovni svećenici koji su u razdoblju Hodačije djelovali kao misionari.
Prvi migracijski val datiramo od početka 17. stoljeća do trećeg desetljeća tog stoljeća. Početak tog razdoblja smještamo u 1610-e, kada se u većem broju pojavljuju prvi sigurni podaci o crkvenom životu katoličkih južnoslavenskih zajednica u županiji. Godine 1613. pečuški Bošnjaci već su imali vlastitoga svećenika, Nikolić Radobilj Stjepana, a znamo i da je u okolici grada 1620-ih djelovalo oko 30 manjih katoličkih južnoslavenskih zajednica. Uz Pečuh, i Mohács se pojavljuje vrlo rano u izvorima, gdje je u 1610-im svjetovni svećenik Don Matković Šimun razvijao značajnu djelatnost. O njegovu radu izvještava i dalmatinski putopisac Grgićević Atanazije na putu iz Budima prema Banjoj Luci.
Prema podacima apostolskog vizitatora Masaricchija Petra, koji je 1623. i 1624. obišao cijelu Baranju, Matković je u mohačkom području skrbio za oko 5000 katoličkih vjernika te je održavao i školu za buduće svećenike. Tijekom svojih putovanja vizitator, koji je propovijedao na hrvatskom jeziku, bilježi i franjevca iz Bosne koji je službovao u Lőcsu (Luč), kao i pečuške isusovce koji su, osim skrbi za vjernike, poučavali i oko 30 mladića. Prema dokumentima i sačuvanoj korespondenciji, za pouku je prvenstveno bio odgovoran hrvatski isusovac Cvetić Juraj. Dva desetljeća kasnije, 1642., u crkvenim se spisima uz Lőcs već pojavljuje i Hercegszöllős (Kneževi Vinogradi), gdje su katoličkim vjernicima služili Luka i Ragusanin Petar.
Prvi migracijski val završava u trećem desetljeću 17. stoljeća; sredinom stoljeća (1645.–1655.) možemo govoriti o jačem doseljavanju i u Baranju i u Bačku. U okviru toga, bosanski su franjevci iz pojedinih samostana preveli oko 2000 obitelji na područja pod turskom vlašću. Njihovo baranjsko naseljavanje odvijalo se ponajprije u Luču, Boju, Daljoku i Bezedeku, gdje je Ibrisimović Marin, beogradski biskup, 1649. zabilježio mnoštvo katolika primljenih u sakrament potvrde. Na birmovnom putovanju biskup Benlić Matija 1664. posjećuje, uz već spomenuta mjesta, i župe Izsép (Topolje), Darázs (Draž) i Szajk. Do kraja druge polovice 17. stoljeća jasno se oblikuje niz naselja (Pečuh, Mohács, Hercegszöllős, Lőcs, Bóly, Dályok, Bezedek, Izsép, Darázs, Szajk) koji – zajedno s novim valom doseljavanja u vrijeme oslobađajućih ratova – čine jezgru baranjskog hrvatskog područja u 18. stoljeću. Ovaj, treći migracijski val, obuhvaćao je osim Baranje i Somogya, Bačku te dunavska područja; u Baranji je trajao od 1686. do otprilike 1714.
Kulminacija migracije poklapa se s biskupovanjem Matije Radonaya (Radonjića) iz varaždinske plemićke obitelji, na čelu pečuške biskupije 1687.–1703. Kao veliki protivnik pravoslavnih i protestanata, Radonay se snažno zauzimao za naseljavanje brojnih katoličkih Bošnjaka i Šokaca na biskupijske i kaptolske posjede. Većina doseljenika stizala je u organiziranim kolonizacijama. Tako je južno od Pečuha nastala skupina bosnjačkih sela, a jugoistočno, sve do Mohača, niz šokačkih sela. Njihov se kontinuirani niz nastavlja i južnije, u Dravskoj kotlini, zahvaćajući: Dályok (Duboševica), Izsép, Hercegmárok (Gajić), Darázs (Draž), Kiskőszeg (Batina), Nagybodojna (Podolje), Hercegszöllős (Kneževi Vinogradi), Baranyavár (Branjin Vrh), Benge (Šumarina), Lőcs (Luč), Petárda (Baranjsko Petrovo Selo), Torjánc (Torjanci) i Kásád (Kašad). U Pečuhu su se od početka 17. stoljeća naseljavali i trgovci te obrtnici iz Bosne, Dalmacije i Hrvatske, ponajviše u Budimskoj gradskoj četvrti, na Havihegy, oko Tettye, kod crkve Svih Svetih te na prostoru od crkve sv. Augustina prema ulica Felsővámház do Balokánya.
Neki autori drže šokačko stanovništvo Draža, Maroka, Ižipa i Daljoka – na području između Batinje i Mohača – bugarskog podrijetla, povezujući ih s pavlikanskim bugarskim egzodusom krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Pregledom matičnih knjiga i popisa može se potvrditi da su – u manjoj mjeri nego u Verőcanskoj županiji, Bačkoj ili uz Dunav – katolički Bugari živjeli i u Baranji (Pečuh, Nijemet, Mohač), nakon gušenja Čiprovskog ustanka. Također znamo da je dio vjernika iz samostana u Srebrenici tijekom oslobađajućih ratova pobjegao u Mohač. Nadalje, Batthyányi su u svoje dobro u Bólyju između 1701. i 1704. naselili „papistične Race“.
Prema izračunima Lászla Szite, neposredno prije Rákócijevog ustanka u Baranji je, uz 187 mađarskih i 25 srpskih sela, postojalo 64 naselja nastanjena Šokcima, Bošnjacima i Bunjevcima. Rákócijev ustanak teško je pogodio stanovništvo županije, baš kao i stanovništvo Somogya i Bačke, zbog čestih racija i vojnih upada. Nakon sklapanja Szatmarskog mira 1711. situacija se stabilizira: dio izbjeglica se vraća, a dolazi i do novih doseljavanja. Kao završni događaj trećeg migracijskog vala, 1714. u Baranju se doseljavaju Bunjevci iz okolice Ogulina i Brinja. Time završava najintenzivnije razdoblje migracijskih procesa između početka 17. i početka 18. stoljeća; kasnije bilježimo ponajprije unutarnja preseljavanja. Valja spomenuti i da je Baranja – točnije područje pečuške biskupije – bila jedno od središta pokušaja crkvene unije pravoslavnih Srba, pokušaja koji je na kraju uglavnom propao. Ipak, u županiji je postojalo nekoliko pravoslavnih zajednica koje su uspješno prisiljene na katoličku uniju. Time se ukazuje na sudjelovanje srpskog i vlaškog stanovništva (podređenog Pećkoj patrijaršiji) u etnogenezi baranjskih Hrvata.
Na temelju iznesenoga, tri velika migracijska vala i doseljavanje baranjskih Hrvata sažeti se mogu ovako:
• Prvi snažniji val hrvatske migracije na području županije započeo je početkom 17. stoljeća. Zahvaljujući njemu i drugom velikom valu (1645.–1655.), do kraja prve polovice 17. stoljeća formirana je osnova bosnjačko-šokačkog područja u Baranji. Uz Baranju, druga migracija posebno je zahvatila i Bačku.
• U naseljavanju i pastoralnoj skrbi za katoličke južnoslavenske vjernike, uz bosanske franjevce i svjetovne svećenike, sudjelovali su i isusovci, mnogo značajnije nego u Bačkoj ili uz Dunav, slično kao u sjevernom Somogyu.
• Treći veliki migracijski val odvijao se između 1686. i 1714., a njegov najintenzivniji dio poklapa se s biskupovanjem Matije Radonaya.
• U etnogenezi baranjskih Hrvata dominirali su sjevernobosanski Bošnjaci te srednjobosanski i istočnoslavonski Šokci. Uz njih, u većim gradovima, osobito u Pečuhu, nalazimo i hrvatske doseljenike iz Hrvatske te dubrovačke trgovce. U manjoj mjeri sudjelovali su i Bugari, kao i dio pravoslavnih Srba prisiljenih na uniju.
• Hrvatsko je stanovništvo, kao i u Baranji i Somogyju, pretrpjelo velike gubitke tijekom Rákócijevog ustanka. Nakon toga znatan se dio izbjeglih vraća, dok se posljednja veća skupina doseljenika – Bunjevci iz Like i Gorskog kotara – naseljava 1714.
• Gledajući unutarnja preseljavanja nakon konsolidacije, za nas je u odnosu Baranja–Bačka najvažnija migracija šokaca prema lijevoj obali Dunava.