KOLO
Ostali nazivi: Veliko kolo, Kolo na jednu stranu; a prema Šokcima: Kupusarsko kolo. To je bio uvijek prvi i posljednji ples prilikom svake igranke. Poziv u ples: Ajd’ zaigrajmo!, odnosi se na Kolo. Pleše se u zatvorenom krugu, muškarci i žene miješano. U starije su vrijeme muškarci i žene naizmjenice bili poredani. Žene su stavljale ruke na ramena muškaraca (u desnoj su pak ruci držale tkanu maramicu, kojom su za vrijeme plesa i podcikivanja ponekad mahale). Muškarci se drže za ruke ispred ili iza žena, a mogu se držati i za smotanu tkaninu koja služi kao pojas na struku žena. U novije vrijeme i muškarci (držeći se za ramena), a i žene (držeći se za ruke ili natrag prekriženim rukama) mogu stojati jedno pored drugog; ili svi plešu s malo podignutim rukama, ili se hvataju pod ruke.
Kolo počinje uvijek na lijevu stranu i polako se kreće ulijevo. Davno, na glasove gajdi razlikovao se jedan improvizirani dio (blagi titraji, dok gajdaš uskladi svoje gajde). Tamburaški sastavi počinju s odlučnih osam taktova (time određuju tempo plesa). Ples počinje s jednostavnim motivima (1.1). Žene mogu ukrašavati svoj ples s motivom (1.2) poznatim u cijeloj Baranji, ali i u Bačkoj. Muškarci plešu težu varijantu ovog motiva (1.3), ali nevezani, šarani dio Kola - koji općenito slijedi malo kasnije, nakon glazbenih izmjena (npr. novi ton) - karakteriziraju i udaranja o pod, udaranja petom o petu, ukršteni koraci itd. Nakon toga može se vratiti, kao mali predah, motiv koračanja, a zatim slijedi ponovno improvizacija i sve to uvijek u bržem tempu. O tome svjedoči i jedna poskočica iz Kukinja namijenjena gajdašu:
Oj gajdašu, živina ti prste,
Zar ne vidiš, kako noge krste!
Marcika, Kloćo, Pöttyös - bili su nekadašnji gajdaši iz Kukinja.
Za šaranje Kola, ali i za sve bošnjačke igre, važi sljedeći zakon: dvije noge nikada ne smiju biti istovremeno u zraku. Treba plesati sitno, punim stopalima, oštrim titrajima, ali ne poskocima. Momci su na svoje šešire pritakli šarene bisere (dronke), a djevojke su nosile cvancike (križaki), od srebrnog novca, koje su davale određeni zvuk na ritam plesa. Najvažnija stilska karakteristika bošnjačkih plesova jeste lijepim držanjem tijela odigrano drmanje.
Pjesme u Kolu (kao što su Alaj volim u kolu igrati...) vjerojatno su se razvile na taj način da su improvizirane poskočice dospjele na određeni dio melodije. U samom Kolu improvizirane pjesme i poskočice imale su važnu ulogu u životu seoske zajednice. Iz njih su se mogli doznati razni seoski događaji, spletke i zbog toga se oko Kola uvijek sakupilo mnogo gledatelja. Oni su dolazili ne samo da zaplešu, ili da štogod vide, nego i da čuju nešto o najnovijim događajima. Tekstovi govore o bračnom životu, ljubavi, ljubavnicima, o mjesnom svećeniku, o raznim službenicima, o sviračima i plesačima. Često imaju šaljivi ili kritički prizvuk.
Svi orkestri imaju svoju vlastitu Kolo-glazbu koja se na cijelom južnom području Mađarske (prema Tihomiru Vujičiću to je glazbeni dijalekt ”D”) sastoji od raznovrsnog vezivanja sličnih ili istih melodija. Budući da je osnovni glas gajdi i tamburaških sastava E i A, i najčešće korišteni tonovi su ovi.
Ovaj najstariji i najomiljeniji ples imao je svoje čuvene plesače. Takav je bio Marko Udvarac iz Ate, čiji je u zrak bačeni šešir nakon nekoliko taktova točno pao natrag na njegovu glavu. Inače malo nahereni šešir među Bošnjacima i Šokcima značio je bećara (miljenika žena i djevojaka), muškarca koji voli plesati i veseliti se.
GLAZBA
VIDEO
DUNJE RANKE
Omiljeni ples obično starijih ljudi. Sastoji se od mješovitog kola muškaraca i žena (prvi dio) i od parnog plesa muškarca i žene (drugi dio). U prvom dijelu plesači koračaju u zatvorenom kolu na lijevu i desnu stranu držeći se kao u Kolu (2.1). Na drugi dio melodije muškarci sa svojom partnericom s desne strane naprave jedan poluokret na desno i na lijevo (2.2) i tako stižu ponovno na polaznu točku, u zatvoreni krug. Pri okretu hvatanje je isto kao u Tanacu (ruke žena nalaze se na ramenima muškaraca, a ruke muškaraca na strukovima žena).
Pod istim imenom, sličnom melodijom i danas postoji jedan ples u krugu, koji se pleše po cijeloj Srbiji i na sjevernom dijelu Hrvatske (Dunje ranke, Duneranka). Srbi u Mađarskoj također ga poznaju kao ples u krugu. Međutim, bošnjačke su Dunje ranke sporije, plešu se na gajdašku melodiju, ponekad ih prati višeglasno pjevanje, te predstavljaju prijelaz između Kola i Tanaca. Svi, od kojih smo prikupljali podatke (u Ati, Poganu, Salanti), spominju ga kao jako stari ples, kao ples mladosti svojih baka i djedova (to znači 80.g. XIX.st.). Stoga ga ne možemo smatrati novopreuzetim (u tome se razlilkuje od ostalilh plesova srpskog podrijetla, koji su se od početka 20.-ih g., nakon srpske okupacije Južne Mađarske, proširili među domaćim Hrvatima i Srbima). Gledajući i strukturu plesa (prvi dio: zatvoreno kolo; drugi dio: ples u paru) dosta je rijetka pojava; sličnu strukturu ima poznati srpski ples Srpkinja, ali je to glazba i koreografija poznatih skladatelja (I.Bajić i N. Vulko-Varadanin) iz 1902.g. (sakupljač ne može biti dovoljno oprezan; godine 1902. Béla Bartók je u Temešmonoštoru snimio na fonograf glazbu Srpkinje kao narodnu plesnu melodiju, iako je njen skladatelj bio student na istom godištu peštanske Glazbene akademije kao i Bartók).
Kao paralelu možemo spomenuti svadbene plesove podravskih Hrvata. Vezanu formu kola dvojica kolovođa narušavaju time što izdvajaju nevjestu (ili neku drugu ženu), odnose je u krug, te tamo plešu s njom u paru. Bošnjačka varijanta plesa Dunje ranke predstavlja prijelazno stanje između Kola i nastajućih parnih plesova; sličan proces pretpostavljamo i u slučaju Tanaca.
GLAZBA
VIDEO
TANAC
Najomiljeniji ples u paru rjeđe poznaju i pod imenom: Po dvoje. Općenito ga plešu muškarci sa ženom u paru, ali - ako nema dovoljno muškaraca - žene plešu jedna s drugom. Žena stavlja svoje ruke na ramena muškarca (hvatanje čardaša), a muškarac drži ženu za struk. Nema vezani prostorni oblik, iako prema jednom podatku, 40-ih g. muškarci i žene otpočeli su ples razmješteni u dvije nasuprotne linije. Krajem prošlog stoljeća poznavali su ga još samo kao ples u krugu (u kolu).
Jedini osnovni motiv sastoji se od dva dijela: prvi dio u mjestu uz poklecavanje i drmanje (3.1), drugi dio okretanje u smjeru hoda kazaljke na satu popraćeno drmanjem (3.2). U prvom dijelu parovi stoje jedno drugom nasuprot, u drugom dijelu moguće je malo pomjeranje u smjeru okreta. U jednoj varijanti prvog dijela žena se može malo pomjerati u struku. Na cijelu melodiju drugog dijela može se otprilike učiniti cijeli okret, ali imamo primjera i na polovljenje (tada okret mijenja svoj smjer bez posebne promjene koraka). Dopušteno je i malo kretanje u prostoru. Ples možemo ukrašavati udaranjima o pod, zamahivanjima nogu.
Govoreći o melodiji ne može se ustanoviti je li se Kolo-melodija osamostalila, ili se već prije postojeća Tanac-melodija ugradila među Kolo-melodije. Činjenica je, da su glavna melodija Tanaca (Išla snaša...) i jedan dio melodije Kola skoro isti. Omiljenost ovog plesa ipak je vidna; pod imenom Tanac poznate su još melodije (Da sam ptica..., Dođi diko i nemoj..., Da mi nije ljubavi...); upadljiva je sličnost ove zadnje s melodijom Dunje ranke. Marija Bošnjak iz Semelja još i dan-danas zna sve ove melodije na usnoj harmonici, na kojoj je mnogo svirala u svojoj mladosti na nedjeljnim igrankama u Poganu.
Vjerojatno je istina da se Tanac kao ples u paru izdvojio iz Kola sredinom XIX.st. pod modnim utjecajem čardaša koji se brzo širio. U susjednih etničkih skupina svugdje možemo pronaći njegove paralele (Šokci: Snašo, U tanac; Srbi iz županije Baranje i Tolne: Mađarac, Sečujac; bačvanski Srbi: Cigančica, Po dvoje; Sjeverna Hrvatska: Podravski čardas, Drmeš; deščanski Srbi: Po dvoje; Srbi iz okolice Budimpešte: melodija Lepe Nere). Pod istim imenom, ali s drugim karakterom, postoje plesovi u paru, odnosno plesovi u krugu u Dalmaciji (Krčki tanac, Paški tanac), u dinarskoj zoni (Lički tanac), ali i u Srbiji s crnogorskim podrijetlom (Sitan tanac, Pleti tanac). Ovaj naziv, Tanac, ukazuje na to da se radi o prastarom plesu.
Na magijske veze plesa ukazuje i to da su ponegdje ples otpočeli s uvikivanjem za kudilju!, kako bi kudjelja rasla na visoko. Tanac se može uvrstiti u brojnu obitelj plesova za bolji urod poljoprivrednih proizvoda (takav je npr.: Dučec u Posavini, Nebesko u Slavoniji), a ti se plesovi mogu pronaći i u srednjovjekovnoj „branle”-tradiciji (vidi francuski „Hault Barrois” branle[1]).
Brzi tempo i koraci Tanaca, te plesanje u paru, uvijek pokreće plesnu zabavu; 50-ih g. u semeljskoj krčmi jedan je momak iz opklade otplesao Tanac na stolici sam. U bošnjačkim svadbama za vrijeme predaje poklona (nevjestinog plesa) plesao se isključivo Tanac.
[1] Arbeau, Thoinot: Orchesography. 1588.
GLAZBA
VIDEO
RANČE
Ranče je također omiljeni ples u paru, orkestar ga općenito svira iza Tanaca; u novije vrijeme između dva plesa nema ni odmora. Iza Rančeta moguće je vratiti se na Tanac, da bi iza toga mogli uslijediti Pačići (kao modni utjecaj 30-ih g.). Ova tri parovna plesa podudaraju se u načinu hvatanja i u dvodjelnoj strukturi. Kod Rančeta se ova dva dijela ipak mogu razlikovati u dužini; orkestri su mnogo puta živjeli s tom mogućnošću kako bi ples postao raznovrsniji. Od vještine je plesača zavisilo kako su se mogli prilagođavati promjenama u glazbi; to je dalo lako, veselo obilježje plesu.
Prvi i treći dio Rančeta završava savijanjem koljena (4.1, 4.3) drugi dio je nevezaniji i u koracima, i u kretanju u prostoru (4.2). Savijanje koljena koje je slično čučanju, na kraju prvog dijela, zavisno od glazbe, može se duplirati; ali ipak je zakon, da obje noge ostaju na zemlji (za razliku od modnih utjecaja što su preko dvadeset godina prosperirali plesni ansambli, gdje se pri skoku na jednu nogu druga noga/peta diže u zrak). Ranče je omiljen ples i u baranjskih Šokaca; poznat je i u njih sa pjesmom kao i kod Bošnjaka. Melodija je slična melodiji Kola. Prema zaustavljivanju melodije i plesa (isčekivanje u glazbi i na kraju prvog dijela plesa) možemo pronaći njegove paralele u Slavoniji (Nebesko), u Bačkoj (Ćućkavo kolo, Ja sam Jovicu), u Srijemu (Zurka) i u jugozapadnoj Srbiji (Starinski zaplet).
Muškarci su se ponekad našalili sa svojom plesačicom: kada je trebalo da oboje savijaju koljena prema dolje, oni su uradili baš obratno, stali su na prste i izvukli se.
GLAZBA
VIDEO
TODORE
Drugim nazivima: Po jedanput drmavica ili prema početnom stihu jedne pjevane strofe: Tedu, tededu. Todore (5) je omiljen ples pokladnog razdoblja, ali su ga često plesali i u svadbama i na svinjokolji. Jedan je muškarac naizmjenice plesao sa dvije plesačice. Stariji dobri plesači često su birali sebi za partnericu vješte, mlade djevojke. Način hvatanja isti je kao i u slučaju Tanaca, a i koraci se podudaraju s koracima drugog dijela Tanaca. Ravnajući se melodiji, muškarac se prvo okreće s jednom ženom (1/4 melodije), a potom s drugom isto toliko vremena, ali u drugom smjeru. Žena koja čeka pleše osnovni korak u mjestu, ali se za ovo vrijeme može i okrenuti oko svoje osi. Naravno, ova se osnovna struktura često mijenja (muškarac se više okreće s jednom ženom), i daje povoda za šalu, mamljivu igru. Vještiji su momci, makar i više puta, ”ukrali” djevojku koja je u drugoj trojci ”čekala”; tako se moglo desiti da je neki muškarac plesao istovremeno čak s 5-6 žena.
Melodija je plesa stara gajdaška melodija, često s različito dugim redovima. Tekstovi pjesama su šaljivi, često besramni (masni), pjevani na nečiji račun.
Todore je omiljeni ples i u baranjskih Šokaca. Njegove paralele, odnosno srodnosti mogu se pronaći i kod bačvanskih Šokaca, Srba i Bunjevaca (Keleruj); u Slavoniji (Todore, Mista) i u Srijemu (također pod nazivom Todore).
Plesovi koji se plešu u troje smatraju se specijalnima među Hrvatima i Srbima u Mađarskoj, ali i u plesnoj tradiciji naših južnih susjeda; osim teritorija, koji se naziva panonska zona, nisu poznati. Njihovo podrijetlo može se tražiti u kasno srednjovjekovnoj plesnoj tradiciji (koja je zajedno s drugim utjecajima dospjela do nas posredovanjem Austro-Ugarske Monarhije), ili možda u plesnom materijalu Nijemaca koji žive također na ovom teritoriju.
GLAZBA
VIDEO
DRMAVICA
Pod nazivom Drmavica, narodno sjećanje podrazumijeva više, ponekad sličnih plesova.
Naziv upućuje na bitan element bošnjačkih plesova, na drmanje.
Po jedanput drmavica javlja se Todore, budući da se u plesu ponavlja jedno drmanje. Pod imenom Po dvaput drmavica javlja se Na dvi strane kolo, ali i Kabanica (kod prvog plesa broj dva znači dva koraka u lijevu stranu uz drmanje, a u drugom znači dva ”truskanja” na kraju jedinice koraka). Drugo ime Marice kola jeste Po triput drmavica, a za Kabanicu se veli Po petput’ drmavica (broj tri i pet pokazuju broj koraka u plesu). Marice kolo, Kabanicu i Trojanac spominju i kao Kratka drmavica odnosno Dugačka drmavica. Narodno brojanje ponekad producira i neke specifičnosti; Kabanicu nazivaju i Po sedamput drmavica, iako se sastoji od dvanaest ritmičkih jedinica. Ovih dvanaest jedinica broje tako da stignu do sedam: je-dan-dva-tri-čet-ri-pet-šest (to su osmine)-se-dam (to su četvrtine).
Prema strukturi plesa, koracima i melodijama smatramo važnim razdvojiti dva tipa Drmavice: Marice kolo i Kabanicu. Oba se plešu u zatvorenom kolu, mješovito muškarci i žene, s vezivanjem kao u Kolu. Pleše se samo u lijevo ili simetrično lijevo-desno. Uz oba se plesa vezuju mnoge pjevane strofe; nazivi Marice i Kabanica ukazuju na tekstove (Oj, curice, Marice...; odnosno Kabanica od seksera, haj, haj...).
Motive Marice kola (Po triput drmavica; 6.1, 6.2) karakteriziraju sitni, hodajući koraci na punim stopalima i intenzivni, ali ipak sitni, oštri titraji, te stizanje na zemlju. Iste se stilske karakteristike odnose i na Kabanicu (Dugačka drmavica) koja sadrži duže motive (6.3, 6.4). Seoski Šokci koji se najviše vežu uz Bošnjake (mjesto stanovanja, narodna nošnja, plesovi, pjesme, običaji) Marice kolo smatraju bošnjačkim plesom (kupusarsko), dok Kabanicu priznaju svojim. Bošnjaci iz drugih sela spominju je udvarskim plesom, zajedno s Na dvi strane kolom.
Udvar zavrjeđuje malu digresiju; 50-ih g. i u prvoj polovici 60-ih g. ovdje je živio Stipo Pavković-Patak, istaknuti svirač Bošnjaka, virtuoz na violini. Sa svojim orkestrom bio je poznat po cijeloj Baranji, ali su bošnjačka sela ponajviše smatrala svojom njegovu jedinstvenu glazbu. Za vrijeme njegovog djelovanja Udvar je postao centar koji je stvarao nove modne utjecaje, te diktirao glazbeni i plesni ukus okolnih bošnjačkih sela. Patak je bio i dobar plesač. Budući da se sa svojim orkestrom našao svugdje (npr.: u Bačkoj), Bošnjaci su njegovim posredovanjem naučili mnoge plesove.
Glazbene paralele Marice kola lako je uočiti u Podravini i Slavoniji (Dorata). U Srednjoj-Bosni sličnu melodiju ima ples Ime moje, što je zanimljivo zato, jer se radi vjerojatno o poznatoj melodiji i u pradomovini Bošnjaka.
Ples tipa-Kabanica jesu Sitne bole kod podravskih Šokaca. Ova je melodija dio Patkove Drmavice. U Poganu su pak ovako pjevale djevojke: Mužikaj nam sitne bole racke, da igraju curice poganske! Rodbinske su veze dvaju plesova (Sitne bole, Kabanica) evidentne, očite (zajedničko podrijetlo ili razvoj jednog iz drugog, slučajna uzajamnost).
GLAZBA
VIDEO
OKRETANJE
To je ples okupljenih djevojaka prije plesne zabave ili u odmoru, koji nas podsjeća na mađarsko žensko kolo. Način vezivanja: jednostavno držanje za ruke ili hvatanje sprijeda prekriženih ruku. U zatvorenom krugu, uz pjesmu sporijeg takta počinje koračanje (7.1), potom slijedi okretanje bržeg tempa (7.2), s također ubrzanim pjevanjem. Ova dva dijela mogu se naizmjenice ponavljati. Nakon većinom istih početnih stihova (Hajdemo se u škovrt okretat; Hajd’te druge da se okrećemo) slijede mnogobrojne strofe; ovi se tekstovi mogu podudarati s tekstovima Marice kola, Na dvi strane kola i Bećarca: tema ovih pjesama većinom je šaljiva, podrugljiva ili ljubavna. Među bošnjačkim plesovima to je jedini, ples koji plešu samo djevojke i samo uz pjevanje, bez glazbene pratnje. Poznate su različite melodije; od ovih su mnoge mađarske narodne pjesme novog stila s hrvatskim tekstom. Ipak, najčešća forma, gledajući sa strane teksta i glazbe, potječe od najstarijih vremena (veze s pjevanim ženskim kolima na Balkanu).
GLAZBA
VIDEO
NA DVI STRANE KOLO
Drugim nazivom: Po dvaput drmavica. Uz poznati ples Bošnjaka pod imenom Na dvi strane kolo vezuje se određena melodija (koja potječe vjerojatno iz Udvara). Već se i u ”starije vrijeme” dogodilo kako je na zapovijed kolovođe (Na dvi strane idemo!) kolo, koje se kretalo u lijevu sranu, promijenilo svoj smer kretanja u dvije simetrične strane. Ponovno možemo ustanoviti uzajamne veze, ako gledamo simetrična kola drugih etničkih skupina.
Ovaj ples, koji plešu mješovito muškarci i žene, u zatvorenom krugu, s vezivanjem Kola, poznajemo u dvije varijante. Prema prvoj, motivi su simetrični, gledajući smjer desno-lijevo (8.1). Pri drugom načinu plesanja kolo se kreće više u lijevu stranu nego u desnu, te koraci nisu simetrični gledajući smjer (8.2. 8.3).
Uz Na dvi strane kolo poznati su mnogi pjevani tekstovi; ovi se mogu međusobno zamjenjivati s tekstovima Marice kola, Okretanja i Bećarca. Kako su kod Marice kola deseterci s umetanjem riječi ”Marice” postali trinaesterci, tako i kod Na dvi strane kola s uzvikom ”ej” postaju jedanaesterci (raščlanjivanje deseterca ovdje je 4/6). Prema ovom posljednjem niti Marice kolo, niti Na dvi strane kolo ne spadaju među najstarije plesove.
Šokci iz Olasa Na dvi strane kolo nazivaju Šklecalicom, a mohački Šokci ga zovu Trusa.
Smatraju ga starim plesom, i plešu slično.
Kola, s osnovnom strukturom ”dva desno - dva lijevo” (ili ”dva lijevo - dva desno”) općenito su proširena i među drugim hrvatskim i srpskim etničkim skupinama.
GLAZBA
VIDEO
TANDRČAK
Od sela do sela različito je mišljenje o plesu Tandrčak. Ponegdje ga smatraju starim, a ponegdje plesom novijeg datuma (30.g. XX.st.). Prema načinu vezivanja, prostornoj formi i koracima vjerojatnije je ovo zadnje.
Plešu ga mješovito muškarci i žene, držeći se za dolje spuštene ruke, u zatvorenom ili otvorenom kolu. Motivi počinju u lijevo (to je jedna od glavnih karakteristika bošnjačkih plesova) i plešu ga simetrično lijevo-desno (9.1). Suština je u brzim, sitnim koracima i u ponekad virtuoznoj seriji titraja koji kreću nadolje i nadograđuju se na savijanje koljena; ponekad se dogodi da se u interesu ljepšeg plesa u jedan glazbeni dio zbija više koraka, nego što bi to njegova dužina dopustila.
U plesu nalazimo kraće pjesme (dvostihe) koje podsjećaju na podvikivanja, a ponekad su slične i nekim poznatim melodijama i tekstovima iz Slavonije.
Iz Udvara je poznata Patkova (mjesni violinist) virtuozna melodija Tandrčka, a i ples je ovdje bio najviše omiljen. Glazbene paralele, pod istim imenom, možemo pronaći u Slavoniji i među bačvanskim Bunjevcima; kod ovih zadnjih već se razvio u ples u paru.
GLAZBA
VIDEO
JABUKE
Jabuke su bile omiljeni ples svake generacije, od djece do starijih, vjerojatno zbog svoje jednostavnosti ili zbog forme trojke. Muškarac pleše sa dvije plesačice tako da su žene jednu ruku stavljale na ramena muškarca, a drugom su rukom držale ruku muškarca iza svojih leđi. Ove su se trojke u plesnom prostoru rasporedile u smjeru kretanja jedna za drugom ili u formi kruga. Ponekad su najbolji plesači stali na čelo kolone, a drugom zgodom nitko nije imao istaknutu ulogu. Kolona se sa svojim koracima (10) više kretala naprijed nego nazad, i tako je po kružnici obišla cijelu prostoriju (smjer kretanja je obrnut od hoda kazaljke na satu). Prema novim modnim utjecajima trojke se mogu vrtjeti i oko muškarca, kao svoje osi, u jednom mjestu.
Struktura pjevanih tekstova slična je tekstovima Marice kola (npr.: umetanje riječi ”jabuke” u deseteračke stihove).
Jabuke se ne spominju kao jako stari ples, njihovu pojavu stavljaju na 30.g. U Udvar ih je donio Patak, prema sjećanju iz Santova, ali kasnijih godina.
Ples Jabuke poznaju i baranjski Šokci, ili pod istim imenom, ili kao Jabučice, Jagodice. Nadalje kao paralela (prema trojnoj formi) može se spomenuti i Keleruj, ples garskih Bunjevaca, odnosno kao glazbena paralela javlja se Žita, poznata u Slavoniji i popularna pjesma razdoblja između dva rata Došlo pismo iz Bosne....
GLAZBA
VIDEO
ROMANSKA
Ovaj ples poznavali su svugdje, ali (možda zbog dobrih plesača) najviše ga vezuju uz Udvar. Spominje se kao težak ples, što je malo njih poznavalo; od današnjih ostataka dosta ga je teško rekonstruirati.
Plesali su ga mješovito muškarci i žene, držeći se za dolje spuštene ruke, u otvorenom kolu. Na lijevoj strani otvorenog kola najčešće je stojao najbolji plesač. Ako je za vrijeme plesa bilo promjene koraka ili smjera, to je on zapovijedao. Marko Radić stariji, čuveni plesač iz Udvara, znao je najljepše, sitno i s puno improvizacije, plesati ovaj ples.
Poznati su simetrični motivi (11.1) i motivi koji se kreću samo u lijevo. U Kukinju je melodija Romanske bila jednim taktom duža, to je u plesu značilo još jedno savijanje koljena (11.2). Kukinjska je melodija sporija, podsjeća na zvukove gajdi, nasuprot udvarskoj melodiji koja je (možda zbog violine) znatno brža. Također je iz Kukinja i pjevani stih koji podsjeća na podvikivanje:
Aj, sviraj racki, da igram romanski!
Romanska, unutar bošnjačkih plesova, pokazuje uzajamne veze s Drmavicom.
GLAZBA
VIDEO
KUKUNJEŠĆE
Oko 1925.g. u Poganu već plešu Kukunješće, danas već jedan od najpoznatijih i najomiljenijih baranjskih plesova, štoviše u Bačkoj ga poznaju ponegdje i Mađari. Za razliku od starih bošnjačkih plesova, počinje desnom nogom u desnu stranu. Plešu ga muškarci i žene, držeći se za dolje spuštene ruke u otvorenom kolu. Kreće se dinamičnim, trčećim koracima, ali su se originalni motivi pretvorili u korake koji su slični drmanju (ili već i jesu; 12.1), štoviše poznajemo motiv koji kreće lijevom nogom u desnu stranu (12.2). Ples mogu ukrašavati udaranja o pod na estam, odnosno ukršteni koraci koji su slični originalnim srbijanskim motivima.
U Baranji orkestri sviraju Kukunješće s više vrsta melodija; jedna počinje kao neka vrsta koračnice (u Baranji ne poznaju melodiju Kukunješća koju znaju Srbi iz okolice Pešte). Ove melodije pokazuju malo sličnosti s melodijama Kukunješća poznatim po cijeloj Srbiji. Za vrijeme plesa nisu pjevali, izuzev jedne strofe koja podsjeća na podvikivanje:
Alaj igram, alaj znam,
Kukunješće da igram,
Sitnu, malenu,
Ne uzimaj za ženu.
Na današnjem teritoriju Srbije ples je općenito poznat pod imenom Kokonješte ili Kukunješ. Međutim, stil plesa znatno je drugačiji, sličan je također poznatom Moravcu.
Kukunješće je dobar primjer uzajamnog utjecaja naroda karpatskog bazena. Sam naziv plesa potječe iz rumunjskog (značenje: mladić, momak), ples je stigao u Baranju posredstvom srpskih vojnika, a Bošnjacima i Šokcima (koji su Hrvati) svirali su svirači ciganskog podrijetla iz Mohača.
GLAZBA
VIDEO
ROTKVE
Ponegdje se spominje kao Hopa-cupa, ali ga stariji nazivaju Rotkve, prema pjevanom stihu (Rotkve, rotkve, rotkve, na tavanu rotkve...). To je baranjska varijanta onog plesa koji je poznat u Srbiji i kod pomoriških Srba pod imenom Zaplet. Način vezivanja i prostorni oblik isti je kao i kod plesa Kukunješće. Među motivima nalazimo i takve koji su slični originalnom (13.1, to većinom plešu stariji), ali ima i novijih (13.2). Ples počinje udesno i kreće se u desnu stranu, kao i ostali, od Srba preuzeti, plesovi. Mnogobrojni se stihovi pjevaju na njegovu jednostavnu melodiju; među ovima mnoga odgovaraju srpskom originalu (Hopa, cupa, skoči, da ti vidim oči...).
Zajedno s plesom Kukunješće i Vranjanka (Srpsko kolo) općenito je rasprostranjen među Hrvatima i Srbima u Mađarskoj, ali isto i po cijeloj Srbiji.
U Ati su ga još i 50-ih g. radije plesale djevojke, momke je tako trebalo uvući u ples.
GLAZBA
VIDEO
TROJANAC
Oni, koji bi ga danas sreli u Baranji, teško bi prepoznali u njemu Trojanac poznat u Zapadnoj Srbiji (gdje su ga svirali na fruli). Melodija, koja se svira na tamburi ili harmonici, ubrzala se, postala je ukrašenija i duža: sad bi mogla dobiti ime “četvoranac” (Trojanac se odnosi na tri melodijska dijela i tri plesna motiva koji se ponavljaju). Zakon o počimanju udesno samo je djelomice važeći, ali se način vezivanja i prostorni oblik podudara s ostalim plesovima srpskog podrijetla. Uz virtuozno brzu svirku pripada jednostavan ples: bit je u pet koraka-titraja (koji kreću prema gore). Poznata je simetrična forma (14.1), kao i forma samo u lijevu stranu (14.2). U novije vrijeme razvila se cijela mala koreografija (s pokretima unutra-van, desno-lijevo uz podizanje ruku), međutim ovo stariji ne plešu. S druge strane dobrim je plesačima dopušteno virtuozno izvođenje figura na mjestu koraka-titraja.
Pojavu Trojanca također stavljaju na 30.g. U našoj domovini, izuzev Baranje, nigdje nije poznat. Osim Zapadne Srbije možemo ga pronaći: u Šumadiji, Pomoravlju i Podrinju.
GLAZBA
VIDEO
SRPSKO KOLO
Melodija u ritmu 7/8 (Šano dušo...) prevalila je dugačak put (i u prenesenom značenju) iz Južne Srbije, Vranja, dok je stigla do lijepo izrađene varijante u ritmu 6/8 koju danas sviraju mohački tamburaški sastavi. Na umetnutu melodiju koju pomoravski Srbi poznaju pod imenom Žikino kolo, Vranjanka, domaći Hrvati i Srbi plešu već istu simetričnu varijantu (koja počinje udesno) kao i na Srpsko kolo poznato u Baranji (15). Ovaj ples nije sličan originalnome iz Vranja, vjerojatnije su uzajamne veze s poznatim srbijanskim plesom pod imenom Jovančica (Jovanke, Stojanke). Nasuprot srbijanskim plesovima s lakim, sitnim, virtuoznim koracima, karakteriziraju ga kruti koraci na punim stopalima. Pored držanja za dolje spuštene ruke i ovdje možemo pronaći držanje s malo podignutim, u laktu savijenim rukama, što je karakterističnoza gradske igre u Srbiji. Zbog jednostavnih koraka svatko ga je rado plesao. Prema pjevanim stihovima nazivaju ga i Devojče, Radojče.
GLAZBA
VIDEO
PAČIĆI
Raprostranjivanje plesa Pačići (prijetnja, pokazivanje) može se staviti na drugu polovicu 30-ih g. XX.st. Plešu ga u dva dijela muškarac-žena u paru, u nevezanom prostornom obliku, s hvatanjem Tanaca. U prvom se dijelu prijeti prstima i pljeska, a drugi je dio identičan s drugim dijelom Tanaca. To znači da se parovi vrte cijeli ili polukrug (u slučaju zadnjeg imamo i promjenu smjera; 16).
U slučaju Pačića možemo pronaći brojne paralele. Zapadno-europsko podrijetlo plesa može se smatrati dokazanim. Plešu ga na svim takvim teritorijima, gdje su vidljivi građanski (njemački i poljski) plesni utjecaji (više puta uz posredovanje mjesne njemačke nacionalnosti). Tako se može pronaći u Sloveniji, u Bačkoj, poznat je među vojvođanskim Mađarima i bukovinskim Sikuljcima (u našoj domovini, odnosno u onih koji žive kod Donjeg Dunava). Baranjska je varijanta najviše slična bunjevačkom plesu Mazuljka, ali se parovi manje kreću u prostoru.
Zajedno sa ostalim novijim plesovima i Pačići su se pojavljivali u sredini, ili pri kraju plesne zabave. Sada ih orkestri najčešće sviraju zajedno s Tanacom i s Rančetom, u jednom bloku.
Bio je omiljen ples mlađih, pogotovo djece; stariji ga nisu plesali.
GLAZBA
VIDEO
