KOLO
Ostali nazivi: Veliko kolo, Kolo na jednu stranu; a prema Šokcima: Kupusarsko kolo. To je bio uvijek prvi i posljednji ples prilikom svake igranke. Poziv u ples: Ajd’ zaigrajmo!, odnosi se na Kolo. Pleše se u zatvorenom krugu, muškarci i žene miješano. U starije su vrijeme muškarci i žene naizmjenice bili poredani. Žene su stavljale ruke na ramena muškaraca (u desnoj su pak ruci držale tkanu maramicu, kojom su za vrijeme plesa i podcikivanja ponekad mahale). Muškarci se drže za ruke ispred ili iza žena, a mogu se držati i za smotanu tkaninu koja služi kao pojas na struku žena. U novije vrijeme i muškarci (držeći se za ramena), a i žene (držeći se za ruke ili natrag prekriženim rukama) mogu stojati jedno pored drugog; ili svi plešu s malo podignutim rukama, ili se hvataju pod ruke.
Kolo počinje uvijek na lijevu stranu i polako se kreće ulijevo. Davno, na glasove gajdi razlikovao se jedan improvizirani dio (blagi titraji, dok gajdaš uskladi svoje gajde). Tamburaški sastavi počinju s odlučnih osam taktova (time određuju tempo plesa). Ples počinje s jednostavnim motivima (1.1). Žene mogu ukrašavati svoj ples s motivom (1.2) poznatim u cijeloj Baranji, ali i u Bačkoj. Muškarci plešu težu varijantu ovog motiva (1.3), ali nevezani, šarani dio Kola - koji općenito slijedi malo kasnije, nakon glazbenih izmjena (npr. novi ton) - karakteriziraju i udaranja o pod, udaranja petom o petu, ukršteni koraci itd. Nakon toga može se vratiti, kao mali predah, motiv koračanja, a zatim slijedi ponovno improvizacija i sve to uvijek u bržem tempu. O tome svjedoči i jedna poskočica iz Kukinja namijenjena gajdašu:
Oj gajdašu, živina ti prste,
Zar ne vidiš, kako noge krste!
Marcika, Kloćo, Pöttyös - bili su nekadašnji gajdaši iz Kukinja.
Za šaranje Kola, ali i za sve bošnjačke igre, važi sljedeći zakon: dvije noge nikada ne smiju biti istovremeno u zraku. Treba plesati sitno, punim stopalima, oštrim titrajima, ali ne poskocima. Momci su na svoje šešire pritakli šarene bisere (dronke), a djevojke su nosile cvancike (križaki), od srebrnog novca, koje su davale određeni zvuk na ritam plesa. Najvažnija stilska karakteristika bošnjačkih plesova jeste lijepim držanjem tijela odigrano drmanje.
Pjesme u Kolu (kao što su Alaj volim u kolu igrati...) vjerojatno su se razvile na taj način da su improvizirane poskočice dospjele na određeni dio melodije. U samom Kolu improvizirane pjesme i poskočice imale su važnu ulogu u životu seoske zajednice. Iz njih su se mogli doznati razni seoski događaji, spletke i zbog toga se oko Kola uvijek sakupilo mnogo gledatelja. Oni su dolazili ne samo da zaplešu, ili da štogod vide, nego i da čuju nešto o najnovijim događajima. Tekstovi govore o bračnom životu, ljubavi, ljubavnicima, o mjesnom svećeniku, o raznim službenicima, o sviračima i plesačima. Često imaju šaljivi ili kritički prizvuk.
Svi orkestri imaju svoju vlastitu Kolo-glazbu koja se na cijelom južnom području Mađarske (prema Tihomiru Vujičiću to je glazbeni dijalekt ”D”) sastoji od raznovrsnog vezivanja sličnih ili istih melodija. Budući da je osnovni glas gajdi i tamburaških sastava E i A, i najčešće korišteni tonovi su ovi.
Ovaj najstariji i najomiljeniji ples imao je svoje čuvene plesače. Takav je bio Marko Udvarac iz Ate, čiji je u zrak bačeni šešir nakon nekoliko taktova točno pao natrag na njegovu glavu. Inače malo nahereni šešir među Bošnjacima i Šokcima značio je bećara (miljenika žena i djevojaka), muškarca koji voli plesati i veseliti se.
GLAZBA
VIDEO
