DR. ANDRÁS GÁBRIEL
BARANJSKI BOŠNJACI
(2000)
Južno-jugoistočno od Pečuha sve donedavno nalazio se značajan hrvatski jezični otok. Stanovnici tog područja prije sto godina najvećim dijelom izjašnjavali su se kao „Bošnjaci”, koji govore „bošnjački". Njihovi preci doselili su se iz Bosne, zemlje Bošnjaka – valja naglasiti, kako su se u to vrijeme Bošnjacima nazivali svi Bosanci, etnonim se tek kasnije počeo primjenjivati isključivo na bosanske muslimane. Početkom dvadesetog stoljeća srednjobaranjsko hrvatsko stanovništvo umjesto „Bošnjacima” počelo je sebe nazivati „Šokcima”, što je ostavljalo bolji dojam. Ugled imena „Bošnjak", naime, kvarila je knjiga „Pečuški Bošnjaci” (“A pécsi bosnyákok”, slična pripovijestima Gábora Göre), koja je objavljena krajem XIX. stoljeća. Više geografa i etnologa zbirno ih je nazivalo Šokcima. Ime „Šokac” promicao je i utjecajni nijemetski župnik Béla Horváth. Mohački franjevac Bernardin Unyi nazivao ih je „Šokcima-Bošnjacima”.
Etnolog i ravnatelj mohačkog muzeja Đuro Šarošac u svom znanstvenom radu iz 1973. godine Šokcima naziva hrvatsko stanovništvo naselja jugoistočno od Pečuha, to jest Belvara, Birjana, Katolja, Lotara, Šaroša, Kozara i Olasa, dok hrvatsko stanovništvo naselja Ate, Kukinja, Nijemeta, Udvara, Pogana, Salante, Semelja i Sukida, koja se protežu južno od Pečuha smatra Bošnjacima. Time je vratio čast „bošnjačkom" imenu. U šokačkim selima živjelo je dosta Mađara i Nijemaca, dok su bošnjački Hrvati bili kompaktniji, a razlikovala ih je i karaksteristična „kunđa” nalik rogovima, koju su žene na glavama nosile sve do 1940-ih godina. Žene ovog kraja nosile su široke, spljoštene marame. Ovoj skupini pripadali su izdvojeni sukidski Hrvati, koji su 1900. s 142 duše predstavljali 36 % stanovništva, no brzo su se pomađarili, pa sukidski rođaci koji su nas 1930-ih posjetili u mom rodnom Udvaru već nisu znali Hrvatski. Istodobno, ovdje su se 1941. 24 stanovnika izjasnila kao Šokci. Prema popisu stanovništva iz 1910. u rečenim selima živjelo je 5807 Hrvata. Njihov broj se između dva rata u svim selima smanjio, poglavito uslijed brojnih obitelji s jednim djetetom, što je, kako navodi Bernardin Unyi, prvenstveno obilježavalo imućne seljake. U posljednjim desetljećima prije raspada Jugoslavije prema osobnom iskustvu ime „Bošnjak” kao naziv za sve muslimane koji govore srpskohrvatski koristili su jedino Albanci, dok su Bošnjaci sami sebe dugo smatrali Turcima, kako bi na koncu na Titovu prijedlog kao etnonim prihvatili naziv „Musliman".
Predio koji nastanjuju srednjobaranjski Hrvati sastoji se od pomalo ukošenih, širokih brežuljaka i manjih udolina smještenih južno od Mečeka. Taj kraj stanovnici Podravine nazivaju „Brdovitom zemljom”. „Klanac” koji se udubljuje kod Udvara u geomorfološkom smislu krajolik dijeli na dva dijela. Istočno od „klanca” brežuljci se ujednačeno spuštaju od Mečeka do „brazde” podno Vilanjskog gorja, odnosno u smjeru južnobaranjske ravni. Zapadni dio od Mečeka odvaja udubljenje Pečuškog bazena. Dojmljivu zanimljivost krajolika čine vizure Mečeka te Tenkeša i Haršanjskog brda na jugu. Dvije udvarske ulice smještene su na obje strane udoline začete u „klancu”, Semelj i šokačka sela koja spominje Đuro Šarošac nalaze se na istočnoj strani „Brdovite zemlje”, dok su ostala hrvatska sela smještena u zapadnom dijelu regije.
Pretežiti dio ovdašnjih sela pod istim je nazivom postojao već u Árpádovo vrijeme. Moje se rodno selo, međutim, u XII. stoljeću još zvalo Szeles, kako bi se od kraja XIII. stoljeća počelo spominjati kao Udvard. U spomenutim naseljima živjeli su Mađari, a u neka sela doselili su se njemački kolonisti (Nijemet, Olas), koji su se kasnije asmilirali. U vrijeme osmanske vlasti Baranju – koju Kogutowicz smatra najprosperitetnijom županijom srednjovjekovne države – pogađa teška depopulacija. O bogatoj prošlosti svjedoči i imovinsko stanje Pečuški biskupije u vrijeme osnutka sveučilišta (1367.). Prema riječima Istvána Tabe, raniji broj stanovnika od 200 000 do kraja 1600-ih godina deseterostruko je smanjen.
Tada u Baranju dolaze srpski kolonisti iz Raške, koji su se u to vrijeme nazivali Racima: proces naseljavanja, zapravo, započeo je već u vrijeme Osmanlija (Várady navodi kako je, primjerice, 1577. naseljeno 1050 srpskih „martaloza"). Kasnije su se pridošlice uslijed velike pokretljivosti i nedovoljne sklonosti kmetovskom radu masovno odseljavale, prepustivši svoje mjesto Hrvatima, npr. u Ati i Maroku (Ráczmárok), ili kasnije pridošlim spretnijim, marljivijim i štedljivim švapskim Nijemcima (o kojima srdačni Bavarci govore kako žive da bi radili). Uspomena na Srbe neko vrijeme očuvana je u više naziva sela. Hrvati su se i na sjevernom rubu Baranje održali duže od Srba: od 118 Hrvata koliko je u Nagyhajmásu zabilježeno 1836. do 1940. ostalo je tek 15, dok u sujednom Rackom Kozaru od 137 Srba 1851. do 1910. nije ostao niti jedan.
Iz Bosne se nakon izgona Turaka (1686.) na poticaj biskupa Mátyása Radonayja, djelomice pod vodstvom bosanskih franjevaca masovno doseljavaju katolički kmetovi, to jest bošnjački Hrvati, koji se nastanjuju prvo na crkvenim, a potom i na svjetovnim posjedima. Nastanjuju se i u Pečuhu, gdje bošnjačko-hrvatski vinogradari pored poljskog puta u Gyükésu podižu kapelu posvećenu svetom Bartolomeju. Bošnjačko-hrvatski obrtnici 1848. prihvaćaju čuvanje Budimskog predgrađa, odakle su uspjeli izgnati srpske graničare.
Hrvati se u gore navedena sela ne doseljavaju iz istog dijela Bosne, pa se i značajke njihovog govora donekle razlikuju. Skoro svi služe se ijekavskom varijantom srpskohrvatskog jezika, koja je u upotrebi u najvećem dijelu Bosne i Hercegovine, na primorju, u Slavoniji, u zapadnom dijelu srpskog teritorija i Crnoj Gori, te ujedno predstavlja i službeni hrvatski jezik. Prema tome govori se „lijepo vrijeme” i „bijeli snijeg”, jer Šokci i Bunjevci su ikavci („lipo vrime”). Govor većine Srba je ekavski („lepo vreme”), poput Hrvata iz okolice Zagreba i Varaždina.
Na popisu stanovništva 1900. godine u Baranji su kao Šokci popisani samo Hrvati ikavci, na popisu 1910. kao Šokci navode se već i Hrvati iz Olasa, naselja na istočnom dijelu propitivane regije, a 1941. Šokci postaju čak i oni, kod kojih je Šarošac zadržao ime „Bošnjak”. Kukinjčani su se, međutim, 1941. godine, kako je posvjedočio popisivač i moj šogor Ladislav Matušek izjasnili kao Mađari, jer nisu shvaćali razliku između po prvi put propitivane nacionalnosti i materinskog jezika. Ime „Šokac" širilo se s istoka prema zapadu usporedno s promjenom ženskih marama: u zapadnim selima žene su umjesto konđe smještene na uskim „počelicama” počele nositi udobnije „kapice” mohačkih Šokica. Djevojke su preuzele način češljanja Mohačanka, umjesto širokih, spljoštenih pletenica. U nošnji su se zadržale široke suknje od kašmira – koje su bile identične – i čičkane, obojene vunene čarape. Na jednoj fotografiji iz 1939., koja je snimljena u Udvaru i prikazuje kolo, skoro sve žene imaju konđu, dok ju je na proštenju 1941. nosila samo jedna žena, udana u Salantu, na zapadnom rubu prostora nastanjenog Bošnjacima. Mene su osobno 1970-ih pitali „Jesi li zaboravio šokački?", a prije nekoliko godina, od osobe koja se kolebala između šokačko-bošnjačko-hrvatskog identiteta čuo sam rečenicu: „Ne znamo tko smo!".
Prema istraživanjima Jeronima Balatinca u Birjanu i današnjem Šarošu u popisu iz 1702. navode se bošnjački kmetovi, dok su u Lotaru 1720. popisani isključivo Šokci. Moj otac, koji je rođen u Lotaru 1890., međutim, izričito je tvrdio kako se Hrvati u njegovom rodnom selu i obližnjem Birjanu nisu izjašnjavali kao Šokci, već kao Bošnjaci. U Lotaru i Birjanu bilo je nesuglasica među Mađarima i Hrvatima uslijed doseljavanja velikog broja Mađara iz Tolnadske županije u posljednjoj trećini XIX. stoljeća (kad su se iz Sióagárda doselili i moj djed i baka). Prema podacima iz 1851,. u Lotaru su živjela 52 Mađara i 568 Hrvata, dok 1900. u selu već živi 361 Mađar i 284 Hrvata. Kako tvrdi Balatinac, zbog marljivih Mađara koji su bili gladni zemlje u ta sela „Nijemci se nikada nisu uspjeli probiti ". Mađari su ovdje pokupovali svu zemlju od Hrvata, koji su često posjećivali krčme. Hrvati, koji su još neko vrijeme ostali većina nisu dopuštali Mađarima da uđu u krčmu, pa su mogli piti „samo na gnojištu". Led je probijen kad je najjači Mađar jednom rukom prevukao preko stola Ćuću, najjačeg Bošnjaka – kako nam je to baka ponosno ispričala o djedu. Kasnije su ga pokušavali pretući i zastrašiti prerušeni u utvaru, ali je na kraju utvara zavapila: „Nemoj János, to sam ja, Đuro M…ić!"
Suprotnosti su se naročito izoštrile za vrijeme srpske okupacije 1918.-1921., kad su mnogi „potpisali Srbima ", pa su 1929. iz Lotara 82 Hrvata deportirana u Jugoslaviju, a slično je bilo i u Birjanu. Mogli su ponijeti pokretnine i odvesti stoku. Nastanjeni su na području južnobaranjskog kneževskog vlastelinstva. Između 1941.-1944., kad je Južna Baranja ponovno pripojena Mađarskoj, više se obitelji vratilo. Četiri šaroške obitelji već 1921., nakon povlačenja odselile su se sa srpskim okupacijskim snagama. Zanimljivo je – kako tvrdi Balatinac – da su tada u Šarošu za najveće hrvatske nacionaliste vrijedile dvije obitelji prezimena Szabó i jedna obitelj prezimena Varga. Od više tisuća ljudi nitko osim njih nije priznao potpisom legitimnost srpske okupacije, jedino su se rado prisjećali slobodnog pečenja rakije, koje je obilježilo okupacijsko razdoblje. Kao i 1848. ostali su vjerni mađarskoj domovini, pa su vrlo teško podnosili što su ih nakon odlaska Srba često nazivali „divljim Racima”. Zanimljiv dodatak predstavlja Kogutowiczevo izvješće o Lotaru iz 1936., u kojem navodi da je stanovništvo, u kojem je bilo puno socijaldemokrata, „podleglo nacionalnim agitatorima". Socijaldemokrata, na koje je vlast gledala poprijeko, bilo je i Udvaru, gdje su na parlamentarnim izborima 1931. osvojili 35 % glasova. Vjernost srednjobaranjskih Hrvata mađarskoj domovini pokazala se i nakon 1945., kad su otjerali i izvrgnuli ruglu popa Svetozara, koji je pokušao stvoriti pokret za pridruživanje Jugoslaviji.
Hrvatski stanovnici zapadnog dijela ovog kraja, Šaroša i Katolja, bili su kmetovi Katoličke Crkve, dok su stanovnici Udvara i Sukida na istoku pripadali boljskom vlastelinstvu Batthyány. Dugo su, naravno, živjeli od poljoprivrede. Njihov važan proizvod – u skladu s tradicijom koju su donijeli iz Bosne – bio je kupus, koji se sadio po strništima. Kad nije bilo vodotoka u blizini, vodu za zalijevanje donosili su u bačvama. U svom izvještaju iz 1851. Elek Fényes navodi kako se gotovo u svim selima proizvodilo puno kupusa, dok proizvodnju vina spominje u Olasu, a trgovinu svinjama u Katolju. Željeznička pruga Pečuh-Mohač, koja je izgrađena 1857. godine, isprva je služila za dopremanje ugljena iz Mečeka u mohačku luku, ali je ubrzo započeo i prijevoz putnika, pa su se velike količine kupusa prevozile vlakom. Mrkvu i peršin proizvodili su na oranicama, pokrivajući tim proizvodima najveći dio pečuškog tržišta. Vrtove su kao u bosanskoj domovini pretvarali u prave šljivike, nudeći na tržnici velike količine šljiva. Često su večerali šljive s kriškom kruha. Naročito velike količine šljiva i povrća u grad su se dopremale iz Udvara, Sukida i Ate, naselja pored pruge. Iz drugih obližnjih sela žene su povrće u grad donosile na glavi, ili više njih zajedno, konjskom zapregom. Za preradu konoplje koristilu su tzv. stupu, vratilo na nožni pogon, koje je bilo puno učinkovitije od ručnog vratila, koje su koristili Mađari i Nijemci, ali je na njemu moralo raditi dvoje ljudi.
Ispred nijemetske crkveSve veći broj stanovnika triju naselja uz prugu zapošljavao se na željeznici. Među njima je jedva bilo industrijskih radnika i rudara, a i broj obrtnika bio je nizak. Seoski obrtnici uglavnom su bili Nijemci – prema običajnom pravu zemlju je nasljeđivao najstariji sin, dok su ostali postali obrtnici ili se bavili drugim zanimanjima. Upravo iz toga razloga među njima je bilo puno svećenika i učitelja, a među plemićima u Srednjem vijeku puno vitezova. Brojni siromašni stanovnici hrvatskih sela radili su kod većih seljačkih posjednika za dio oranice, trećinu kukuruza, što im je omogućavalo prehranjivanje nekoliko kokoši i klanje nazimice, ali su trebali biti na raspolaganju posjednika i za druge poslove. Bogatiji seljaci nazivali su se paorima (s čim je povezena mađarska riječ „pógár", a dolazi od njemački riječi bauer), a ponekad podrugljivo i „spajijama”, prema spahijama, bosanskim turskim posjednicima. Siromasi su radili i kao nadničari u pečuškim vinogradima i kod bugarskih vrtlara. Neki stanovnici južnih sela zapošljavali su se u šikloškim vinogradima kao salašari i podrumari. Mnogi su odlazili za sluge za godišnju plaću od 4-5 pengova, pa čak i manje, za odjeću, cokule, obroke i smještaj. Bolji posjednici o blagdanima bi im isplaćivali dodatne iznose, kako bi u krčmi mogli popiti pokoju čašu vina. Za služavke je odlazio neznatan broj djevojaka, za razliku od Nijemaca, gdje su to činile čak i kćeri bogatih seljaka, kako bi stekle uljudbu u gospodskim obitejima.
Godine 1945. nije bilo opsežne podjele zemlje, jer zemlje koja je bila prikladna za podjelu bilo je tek u nekoliko sela, ali je unaprijeđen položaj siromašnih. Uskoro su kravu imale i one obitelji, koje na to ranije nisu mogle pomišljati. Nasilno uspostavljene poljoprivredne zadruge isprva su funkcionirale loše, jer poljoprivreda nije bila naročito isplativa. Kako bi se popravila situacija, provedeno je sjedinjenje više seoskih poljoprivrednih zadruga. Život je olakšalo oslobođenje od poreza, koji su ranije odnosili puno novca. Poljoprivredne zadruge koje su se bavile i industrijskim aktivnostima 1970-ih godina funkcionirale su na zadovoljavajućoj razini, a poljoprivredna zadruga u Salanti dobila je priznanje za „izvrsnost". Kvalitetno su poslovale i zadruge u Belvaru (koja je objedinjavala šest sela) i Petri, koja je pokrivala i nekoliko hrvatskih sela. Međutim, tijekom 1980-ih počele su se pojavljivati teškoće. Članovi zadruge – čije se sjedište mjestimice nalazilo u trećem selu – nisu doživljavali kao svoje. Osim toga, zadruge su čak i u većim selima zapošljavale tek razmjerno mali broj ljudi. Kvalitetno se radilo na „okućnici", uzgojem bikova i svinja, prodajom mlijeka i proizvodnjom kupusa i povrća na manjim parcelama moglo se dobro zaraditi, a novac se trošio na obnovu i gradnju kuća te nabavu vozila. Danas na vraćenoj zemlji radi malo poljoprivrednika. Preživljavanje omogućuje površina od 15-20 hektara, no malo njih posjeduje toliko zemlje. Neki imaju odgovarajuće strojeve, drugima zemlju obrađuje trgovačko društvo koje je naslijedilo zadrugu, a mnogi pak daju zemlju u najam. Većina poljoprivrednika ne drži krave, samo perad i svinje, pa je i organskog gnojiva malo. Ne proizvodi se ni lucerna i djetelina za unapređenje tla, karakteristična je ponajviše proizvodnja pšenice, kukuruza i suncokreta. Pojedini stanovnici Ate i danas proizvode puno kupusa. Većina radi u gradu, a mnogo je i nezaposlenih.
Hrvati u našim selima svoja prezimena u mađarskoj transliteraciji nisu koristili u uobičajenom obliku, kao -ics, -vics, nego kao -ity, -vity, npr. Krupity, ali se nisu oslovljavali prezimenima, nego uglavnom imenima i nadimcima jednog pretka, s nastavkom –in ili -ov, npr. Đurin, Markov. Uporaba materinskog jezika zajedno s narodnom nošnjom masovno nestaje od 1960-ih godina. Nakon što su ranije napustile konđu žene i djevojke prestaju nositi „mohačke” marame i kosu, šarene suknje od kašmira, čičkane čarape, a muškarci pak crno odijelo od kord-samta, koje se udomaćilo između dva rata i šarene svečane košulje sa šljokicama. Široke platnene gaće i vezene platnene košulje nestale su već 1920-ih godina. Neke siromašne djevojke narodnu nošnju napustile su puno ranije, djelomice iz razloga što je nošnja bila skuplja od građanske kartonske odjeće, a s druge strane ni majke, koje su rano polazile u nadničarski rad nisu imale vremena za pletenje široke i plosnate pletenice, koja je išla uz nošnju. Proštenja se još održavaju, no nestalo je kolo kao glavna atrakcija, koje se nakon ranijih gajdi plesalo na glazbu Stipinog sastava iz Mohača, koji se sastojao od violine, dvije tamburice i kontrabasa.
Glavni razlog nestanka narodne nošnje i slabljenja uporabe materinskog jezika je – kao i drugdje – nestanak starog seljačkog svijeta i uspostava poljoprivrednih zadruga, kojoj je pedesetih prethodio brutalan progon kulaka, zbog kojeg su mnogi pobjegli i zaposlili se u gradovima. Dok se 1950-ih na ulicama još pretežno mogao čuti hrvatski, u narednim desetljećima zavladao je mađarski jezik. Spomen na prošlost u Ati je čuvala „bošnjačka soba”, koja je u mjesnom kulturnom domu otvorena 1972. godine, ali je – zajedno sa starijom udvarskom zbirkom – premještena u mohački muzej. Katoljski zavičajni dom otvoren je 1985. godine.
U očuvanju materinskog jezika mogle su pomoći škole, u kojima se vjeronauk ranije predavao na hrvatskom jeziku. Koristila se i hrvatska čitanka, što nije bilo dovoljno za usvajanje književnog jezika. Pretežni dio spomenutih sela pripadao je egragskoj župi, jednoj od deset naselja koja je odredio još kralj Stjepan I. Sveti, gdje se nedjeljom naizmjence služila mađarska, hrvatska i njemačka misa s propovijedima na tim jezicima. Sela nijemetske župe bila su kompaktnije hrvatska, dok je stanovništvo olaske župe bilo mješovito. Danas niti u jednom selu nema svećenika koji govori hrvatski. Mnogi su nabavili hrvatski kalendar „Danicu”, koji je izdan u Mađarskoj. Više članova društava svete krunice pretplaćivalo je na zagrebačke vjerske časopise. S požutjelih stranica raspalih knjiga 1930-ih godina tijekom zimskih večeri još su se zajednički čitali epski stihovi o Kaljeviću Marku, protuturskom borcu i zajedničkom junaku južnoslavenskih naroda. U očuvanju materinskog jezika od 1950-ih pomagale su Narodne novine i emisija Radio Pečuha na srpskohrvatskom jeziku.
Udvarska školaNakon 1945., kako je to izričito zahtijevao spomenuti pop Svetozar, htio se uvesti obvezni odgoj isključivo na materinskom jeziku. Moje se rodno selo tome usprotivilo, poslavši delegaciju ministru kulture zbog bojazni da djeca tako neće moći prosperirati u mađarskom okruženju. Na brzinu su educirani pučki učitelji na materinskom jeziku, naravno iz siromašnijih slojeva, što nije bilo posebno uspješno. „Neće tebe podučavati taj siromah" – rekao je jedan bogati seljak sinu, kojeg je potom upisao u gradsku školu. U selima s hrvatskom većinom i dalje se predavao materinski jezik. Tijekom 1970-ih uspostavljene su okružne škole, prvo za više, a poslije i za niže razrede. Moja starija sestra bila je učiteljica u Ati, a mlađa sestra u Udvaru. Nastava hrvatskog jezika u okružnim školama uspostavljena je vrlo sporo, a nije ni tražena. U okružnoj školi mog rodnog sela ravnatelj, inače podrijetlom Hrvat, nastavu hrvatskog jezika nije uveo ni nakon ponovljenih upozorenja. To se dogodilo tek nedavno.
U pečuškoj srpskohrvatskoj osnovnoj školi, koja je osnovana 1952., neki su se predmeti predavali na materinskom, a drugi na mađarskom jeziku. Većina djece nije pohađala ovu školu, već okružne seoske škole. Danas u Pečuhu postoje hrvatski vrtić, osnovna i srednja škola, koji su smješteni u novoj zgradi. Okružna škola postoji u Olasu i Salanti, naseljima koja su nekad imala hrvatsku većinu. Hrvatski je ovdje izborni predmet, ali mnogi roditelji radije biraju engleski ili njemački jezik. Kulturni život su u selima uglavnom organizirali učitelji i škole, čak i kad su se priredbe održavale na mađarskom jeziku. Nakon ukidanja „male škole”, to jest nižih školskih razreda, život je postao izuzetno jednoličan bez školskih svečanosti i kazališnih predstava.
Pjevački zborovi i plesni ansambli, koji su igrali važnu ulogu u očuvanju materinskog jezika osnivali su se od 1950-ih godina. Već 1950-ih Birjanci su osvojili prvo mjesto s plesom s bocama, dok su 1960. na smotri južnoslavenskih plesnih ansambala s koreografijom u kojoj je sudjelovao posljednji gajdaš Marjan Klarić osvojili drugo mjesto. Ansambl koji je 1959. u Udvaru osnovao učitelj Gyula Miklósy bio je naročito uspješan sa svojim „Svatovcem”, koji se izvodio u drugim selima i Pečuhu. Nakon toga 1970-ih veliki uspjeh postigao je „Trio Ata”, koji je izvodio „bošnjačke pjesme" pod vodstvom Ladislava Matušeka. Sastav se plasirao u finale natjecanja „Poleti paune". Folklor i nošnje srednjobaranjskih Bošnjaka prikupljao je i obradio Ladislav Matušek, koji je izradio i notne zapise pučkih pjesama. Sve do smrti, koja ga je sustigla 1995., u 80. godini života, vodio je pjevački zbor sastavljen od Hrvatica koje su se doselile u Pečuh: zbor je 1985. godine nagrađen zlatnom diplomom stručnog žirija. Na natjecanju u poznavanju domovine jednom prilikom postigao je 3. mjesto. Sahranilo ga je devet svećenika.
Atski trioPečuška hrvatska škola ima pjevački zbor, plesni ansambl i glazbeni orkestar. KUD-ovi „Baranja” i „Tanac” uspješno nastupaju po selima i u inozemstvu, te imaju podmladak. Priredbe Kluba „August Šenoa” također pomažu u očuvanju materinskog jezika. Pečuško hrvatsko kazalište osim gradova nastupa i u selima. U nekoliko sela djeluju pjevački zborovi, plesni ansambli i glazbeni sastavi, pa ima izgleda za opstanak. Kad smo prije petnaestak godina u mom rodnom selu razmatrali pojedine stanovnike po kućama, zaključili smo da se uglavnom radi o potomstvu starih obitelji, kojih je danas puno manje. Stanovnici koji su se u gradove doseljavali 1960-ih i 1970-ih nisu se nastojali izdvojiti, nego uklopiti i asmilirati. Danas se drugost obostrano bolje tolerira, što se ne dokazuje u praksi, dok globalizacija u mini-regijama jača. Mnogi i kod kuće govore mađarski, dok se ponegdje jače inzistira na očuvanju materinskog jezika. U Semelju tome nastoji pripomoći obitelj Šarošac. Broj srednjobaranjskih Hrvata s 5807 iz 1910. godine do 1980. opao je na 2711, a do 1990. na 1553; njihov broj u Birjanu do 1990. opao je na 12, a u Lotaru na 19. Najviše ih je, njih 395 (38 %), ostalo u Salanti, koja je narasla nakon pripojenja Nijemeta, dok je na istoku, u izdvojenom Katolju živjelo 197 Hrvata (51,5 %). Broj Hrvata koji su se doselili u Pečuh, međutim, nije opao. U Pečuhu je 1980. bilo 629, a 1990. pak 637 Hrvata. Istodobno, broj Nijemaca je s 996. do 1990. porastao na 1704.
Sljedeći popis stanovništva vjerojatno će zabilježiti dodatno opadanje u selima. Kao razlog možemo navesti samo jedno dijete, odlazak u gradove i sve veći broj mješovitih brakova. Sve manje ljudi dobro razumije hrvatske radijske i televizijske emisije, knjige i novine, pa je i interes sve manji. Mnogi su ravnodušni prema svojoj manjinskoj zajednici.
U Pečuhu će se na sljedećem popisu stanovništva u odnosu na 1990. možda povećati broj onih, koji se iznjašnjavaju kao Hrvati, bez toga da bi pomišljali na svoje bošnjačke ili šokačke korijene. Malobrojni Hrvati u nekoliko baranjskih sela i Mohaču možda mogu opstati i na adminsitrativnoj razini, ali u Pečuhu i većini sela ostat će prisutni vjerojatno samo kroz pjesmu i ples, što vjerojatno neće zanimati samo one, koji su živjeli u toj sredini, nego i mlade. Dio mladih već žali, što nije naučio materinski jezik u školi, ali se svjesno vezuje uz njega i svoju kulturu. U tome mogu pomoći kulturne grupe i ustanove, nova hrvatska škola i mogućnosti koje otvara samostalna Republika Hrvatska. U Pečuhu je u lipnju 2000. osnovan Savez hrvatske mladeži.